Baby 3

subota, 14.07.2007.

Štafeta by Melody & Melany

Ovu smo štafetu smislile Melody Jones i ja, objavit ćemo je svaka na svom blogu i neka ju ispune svi koji pročitaju post (naravno ako to žele).
Pusa svima!

1.Koji blog najrađe posjećujem i zašto?
Teško je zapravo odlučiti koji posjećujem najrađe jer svaki blog koji čitam i posjećujem rado inače ga ne bih čitala.

2.Čiji komentari ostave najveći utisak na mene?
Melody Jones je osoba koja jako lijepo komentira tj. razradi svaki post u komentarima,
Anna Davis ima jako lijepe komentare, Haley također...

3.S kim sam se najviše skompala preko bloga?
E pa to zapravo i ne znam, jer sam sa svima koje čitam ok, tako da ne mogu istaknuti neko posebno "prijateljstvo"...

4.Koji blog ima najoriginalniju priču i zašto?
Svaki blog je originalan na svoj način jer su svi jedinstveni i pisani sa srcem ali u ovom trenutku istaknula bih America's Sweetheart koji me oduševljava, valjda zato što je malo drugačije pisan i jer mi je priča fantastična!

5.Koji bloger najljepše piše?
Ima ih dosta, jako lijepo pišu Haley, Melody, Maggie, Alexis, Dorothy...

6.Kakve priče volim?
A ne znam, volim priče u kojima se uvijek nešto događa i da ipak imaju nekakvu ljubavnu priču, bilo da su hp ili ne...

7.Kakve likove volim?
Moram priznati da je ovo pitanje smislila Melody i nisam je uspjela pitati što je pod tim mislila, ali odgovorit ću ovako: volim pozitivne i dobre likove, ali ne dosadno dobre (hehe) a opet s druge strane likovi poput Maggie su puno zanimljiviji jer im se stalno nešto događa pa volim svakakve likove (ako je uopće pitanje bilo vezano za to).

8.Zašto uopće pišem?
Lijepo je izbaciti svoje misli i maštu na papir...

9.Da li su komentari važni?
Meni iskreno ne znači puno broj komentara, nikada od nikoga nisam tražila da mi komentira post i mnogima i javim pa mi ne komentiraju, ali ja se na to ne ljutim. Više volim 5 komentara od različitih osoba koji ti kažu i pohvale i kritike za post nego 100 komentara od iste osobe koja ti piše samo zbog broja komentara.

10.Koji mi je lik najdraži?
Neki od dražih su mi:
Maggie (u bilo kojoj priči) jer je vrckava, simpatična, otkačena i uvijek upada u nevolje, točno ju mogu zamisliti i već dugo ju pratim u njenim pustolovinama,
Hley iako je totalna suprotnost od Maggie - mirna je, draga, dobra(isto tako u bilo kojoj priči),
Melody jer je glavna, pomalo zastrašujuća jer ima sudbinu u svojim rukama, jer je vođa, ratnik...
Ali i svi ostali su mi dragi iako su ovi oni likovi koje pratim od samih početaka.

11.Koja mi je najdraža osoba ovdje?
Ovo pitanje je slično kao 3., ne znam, dragi su mi svi, istaknuti nekoga posebno je teško...

12.Što me potaknulo da pišem?
Melody - najjednostavniji odgovor! Ona je pisala i pitala sam ju kako to sve funkcionira i ona me naučila (inače družimo se u pravom životu puno i često smo zajedno).

13.Kako sam došla do bloga.hr?
Opet Melody.

14.Tko mi je ostavio prvi komentar?
Morala sam ići pogledati, uglavnom to je Zoe - ali ne znam što je s njom, već je dugo nema...

15.Koji je moj prvi blog?
Ovaj o Melany.

16.Koliko blogova trenutno imam i koji su to?
Samo ovaj, i njega rijetko pišem jer sam lijena...

Eto, to su moji odgovori, ali želim napomenuti jedno - svi koje čitam mi puno znače, u svaku priču se ufuram na neki način i svi su mi dragi, jer ih stvarno ne bih čitala da ne mislim tako...

utorak, 10.07.2007.

Psihijatrija ili?

Prvo jedna kratka obavijest svima koji čitaju moj blog:
u zadnje vrijeme nemam baš puno volje pisati, valjda je razlog tome ljeto, more i sve što to nosi i stvarno mi je žao što toliko dugo čekam sa sljedećim postom, ali na žalost ne mogu obećati da ću sada češće pisati jer mi se stvarno po ovoj vrućini ništa ne da.
Ali ja redovito čitam vaše postove, komentiram ponekad tek kasnije ali stvarno pratim sve vaše priče stoga vas molim za razumijevanje.
Velika pusa svima!

A sad na post, pošto je zadnji daaavno napisan samo ukratko da podsjetim:
Došla mi je prijateljica iz djetinjstva Kim, ostati će cijelo ljeto, odmah se pojavio Jack i nekako uz pomoć Kim je dogovoren izlazak na sladoled. Ja sam kao i uvijek bila bezobrazna i naljutila Kim i ona mi je rekla što me spada i ostavila me u sobi da razmišljam o svojim postupcima...

Dugo sam razmišljala o njenim riječima tu noć u krevetu. Nisam mogla spavati. Stvarno sam luda baba kako ona to kaže? Ne znam ni sama kako bih se trebala ponašati, ali istina je da sam odbojna prema Jacku i ne ponašam se lijepo. Ne znam zašto sam takva, što mi se više sviđa ja se gore ponašam. Ne mogu si pomoći. Možda je to nekakav obrambeni mehanizam. Ne znam. Znam samo da Kim ima pravo. Kako se samo izderala na mene i istresla mi odmah u lice sve što misli. Trebalo mi je cijelo popodne ulizivanja i umiljavanja da bi napokon popustila i smirila se. Zaboravila sam već kako zna biti odlučna i nepopustljiva kad misli da je u pravu. Na kraju sam joj morala obećati da ću biti fina i pristojna sutra na sladoledu i onda se nasmiješila. I sve je zaboravljeno i oprošteno.
A sad leži na krevetu do mog i spava ko beba. A i ja bih trebala, ponoć je odavno prošla. Ali umjesto toga ustajem i izlazim na balkon. I gledam negdje u daljinu udubljena u svoje misli… …Odjednom čujem neko šuškanje u travi. Pogledam prema travnjaku i ništa ne vidim. Možda mi se učinilo. No nakon par minuta opet čujem šuškanje. Valjda neka mačka ili jež. Guram glavu naprijed ne bih li bolje vidjela kad iz sjene izlazi ljudska silueta.
«Tko je to tamo?» pitam tiho ali odlučno.
Osoba se približava svjetlu na travnjaku i ja još uvijek ne razabirem tko je.
Ali on progovara: «Ja sam, Jack.»
Nešto me probode unutra jer ga nisam očekivala, ali se pravim indiferentna.
«Pa što radiš tu sam sa sobom u mraku?» pitam.
«Gledam zvijezde» odgovara on. «A ti? Zašto ne spavaš?»
«Gledam zvijezde.» odgovaram.
«Možeš doći dole pa da ih gledamo zajedno, ako želiš…» kaže on.
«Ne znam, možda bih trebala ići spavati…»
«Pa vidim da ne spavaš.»
Razmišljam što da učinim i u jednom trenutku odlučujem:
«Pričekaj tu, silazim.»
Navlačim hlače i majicu kratkih rukava i silazim tiho u dvorište. On sjedi na travi, podbočen na ruke i gleda u nebo. Sjena mu pada na lice i njegove prekrasne plave oči svijetle u mraku. Bože kako je lijep! Sjednem do njega i prvi put osjećam da znam što radim, nisam izgubljena kao inače. Pogleda me onim prekrasnim pogledom i nasmiješi se. Uzvratim mu osmjeh. Mogla bih sjediti tu uz njega zauvijek. Tišina je između nas, ali ugodna.
Gledamo zvijezde i svako je udubljen u svoje misli. Što bih dala da sada znam o čemu razmišlja…
«Volim gledati zvijezde» prekida tišinu i dodaje više za sebe «Volim taj njihov sjaj i osjećaj nadmoći koji pružaju. Što god da se desi one su uvijek tu, svaku večer, svaka na svom mjestu. Prkose vremenu i prostoru…»
«Da, istina. A opet ponekad djeluju tako malo i ranjivo.» dodajem.
Okreće se prema meni: «A ti, Melany, jesi li i ti ponekad mala i ranjiva? Ili si uvijek agresivna i prkosna?»
«Ovisi, po potrebi…» smireno odgovaram i spuštam mahinalno pogled.
Približava mi se. Gleda me ravno u oči. Primičem se i ja njemu. Zatvaram oči. Imam osjećaj da će mi srce stati. I onda uslijedi veliko razočarenje. Pruža mi ruku da ustanem i kaže: «Kasno je, moramo ići…»
Kao da me netko polio hladnom vodom, očekivala sam poljubac a nisam dobila ništa. Koja sam glupača, opet sam se dala zavarati. Prisilim se na smiješak ali me valjda izgled lica odaje jer me gleda tužno i kao da će nešto reći, ali ja se okrećem prema kući, pokušavam odagnati suze i poželim što prije otići odavde, napravim korak i tad osjetim njegovu ruku na svom ramenu. Pokušavam se istrgnuti jer mi suze već klize niz obraze a ne želim da me takvu vidi, ali njegov stisak je jak. Okreće me prema sebi i sve čega se iduće sjećam su njegove mekane, tople usne na svojima u beskrajno dugom trenutku. To je to, ne želim ništa više, želim ostati u njegovu zagrljaju zauvijek.
Kad smo se nekako uspjeli razdvojiti podigao mi je bradu i rekao mi:
«Idemo spavati ljepotice, sutra je novi dan.»
Još pod dojmom i u nekom čudesnom stanju odlepršala sam do kuće i cijelu noć nisam ni oka sklopila čekajući jutro i Kim da se probudi da joj ispričam sve. Baš sve. Ali sam pred jutro valjda od umora zaspala i sljedeće čega se sjećam kad sam otvorila oči je sat na mom ormariću koji pokazuje podne.
Skočila sam iz kreveta i pogledala krevet od Kim. Prazan. Kad li je ona ustala? Zašto me nije probudila? Spuštam se do kuhinje i tamo sjede Kim, mama i Michelle. Imam osjećaj da nešto važno pričaju, ali čim su me ugledale nasmiješile su se i naglo prekinule razgovor. Nije mi jasno o čemu su pričale ali previše sam sretna zbog sinoćnjeg poljupca da se ne zamaram time.
Ja: «Dobro jutro svima!»
Kim: «Jutro, uspavana ljepotice! Ili možda bolje reći Dobar dan! Što si tako vesela?»
Mama: «Jutro zlato!»
Ja: «Ništa posebno, prekrasan dan, nema više nastave, ti si tu…»
Kim: «Da, da, i večeras spoj sa Jackom, to će biti prije razlog tvog veselja…»
Ja (nasmiješeno): «I to između ostalog…»
Mama: «Ok, Michelle i ja idemo u kupovinu, imate neke posebne želje za ručak djevojke?»
Kim: «Ma sve što ti spremiš je za prste polizati pa ti prepuštam odluku…»
Ja: «Isto mislim»
Ostale smo same Kim i ja. Sjela sam za stol i krenula doručkovati. Nisam skidala osmijeh s lica i u jednom sam trenutku primijetila njen upitan pogled.
«I?» upitala je.
Ja: «Šta i?»
Kim: «Sinoć kad smo legle bila si dobro raspoložena, ali jutros bih to nazvala euforijom, pa ne znam što ti se moglo dogoditi tijekom noći, a nešto očito je…»
Ja (zagonetno): «Aha, je, dogodilo se nešto…»
Kim (zbunjeno): «U tvojim snovima pretpostavljam…»
Ja (i dalje zagonetno): «Ne, ne, u stvarnosti!»
Kim (iznervirano): «Dobro, hoćeš li mi već jednom reći o čemu se radi ili se još moramo igrati tih zagonetki?!»
Ja (veselo): «Jack me poljubio!»
Kim (zaista zbunjeno): «Mislim da moraš kod psihijatra, nije sramota imati problema, zajedno ćemo to prebroditi, ne brini. Mellic…
Skupa smo legle, ne znam kako te mogao poljubiti, osim ako to ipak nije u tvojim snovima pa bih opet sugerirala psihijatra…»
Počela sam se smijati ko luda, ona me jadna gledala i vjerojatno razmišljala u kojem sam trenutku točno sišla s uma, i u očima sam joj vidjela iskrenu zabrinutost. Nisam ju više mogla držati u neizvjesnosti pa sam joj sve ispričala, do najsitnijih detalja. Naravno, čim sam se prestala smijati. Nakon svog monologa vidjelo se olakšanje kod nje, valjda zato što ipak nisam «pukla» i bila je sretna zbog mene, ali mogla bih se zakleti da sam vidjela i zabrinutost. Ali zašto pobogu? Pa sad sam sretna, toliko sam sve oko sebe izmučila s tim Jackom da jednostavno ne mogu shvatiti da je zbog nečeg zabrinuta. No dobro, prešla sam preko toga.
Kim: «I onda, sada ste par ili kako to protumačiti?»
Ja: «Ne znam, stvarno ne znam što da mislim. Valjda jesmo…» slegnula sam ramenima.
Kim: «Ali zašto se onda prvi put predomislio? Malo čudno, ne misliš?
Ja (ozbiljno): «Pa zapravo nisam razmišljala o tome, ali čudno je da, sad kad razmislim. Možda je samo sramežljiv»
Kim: «Da, moguće i to. Tako i djeluje.»
Nakon našeg malog razgovora u kuhinji oprale smo suđe i malo počistile kuću da iznenadimo mamu kad se vrati. Bila je to ideja od Kim. Nakon jurnjave po kući ležale smo u mojoj sobi svaka na svom krevetu i pričale. O Leoni, o Rachel, o nekim zajedničkim prijateljima iz djetinjstva, o njenoj baki koja je sve starija i sve više nemoćna, ma o svemu. O svemu o čemu mogu pričati dvije stvarno najbolje prijateljice.

četvrtak, 14.06.2007.

Dolazak Kim (i sve što ide uz to)

Prvo jedna obavijest svima koji čitaju moj blog:
pošto sam u priči stala u zimi a u pravom životu je ljeto odlučila sam malo ubrzati radnju i došla sam do ljetnih praznika.
Ne mogu pisati kao da je zima kad nije...

Nakon više mjeseci, taman počeli ljetni praznici…

Ležim na krevetu u sobi i čitam neku knjigu. Koncentracija mi nije neka i stalno pogledavam prema telefonu kao da će prije pozvoniti ako gledam u njega. Očekujem poziv od Kim, moje najbolje prijateljice iz gradića u kojem sam odrasla. Treba mi javiti kad točno stiže a pošto je nisam vidjela već skoro deset mjeseci jako sam nestrpljiva. Moja Kim, tako mi fali, s njom je sve uvijek lako, ona me tako zna nasmijati, ta cura je optimistična u svim mogućim situacijama i nikad se ne predaje, uvijek vesela i nasmijana. A nije joj lako, ostala je bez roditelja sa 10 godina, poginuli su u saobraćajnoj nesreći i od tada živi sa bakom. Nema ni braće ni sestara i ja sam joj kao sestra, što ona uvijek kaže. Zato jedva čekam da vidim moju najdražu Kim. Ostat će kod nas čitavo ljeto. Taj sam trenutak čekala cijelu školsku godinu. Nisam ni završila misao do kraja kad telefon. Jednom je pozvonio i odmah sam se javila:
«Halo»
«Hej Mellic» (čita se Melik, samo Kim me tako zove)
«Hej Kimberly, kada stižeš?»
«Uh, kako smo nestrpljivi gospodična Banks… javljam ti se iz vlaka, tamo sam za pola sata otprilike, pa da znaš kad trebaš doći na stanicu.»
«Yes, yes, yes! Doći ćemo stari i ja po tebe. Ne mogu dočekati taj trenutak da te vidim, nikad tako dugo nije prošlo…»
«Ajde plačljivko ne brini, sad će tvoja Kimberly doći! Vidimo se uskoro!»
«Vidimo se!» oduševljeno sam odgovorila i poklopila slušalicu.
Brzo sam navukla tenisice i po starom dobrom običaju pojurila stepenicama u potrazi za tatom. Ali on je već bio spreman jer mu cijelo jutro govorim da danas dolazi Kim i da idemo zajedno po nju.

***

Pola sata kasnije grlila sam svoju dragu prijateljicu. «Ofarbala si kosu…» «Smršavila si…»
«Aj kako dobra suknja…» «A gle ti te sandale…» upadale smo jedna drugoj u riječ.
«Dajte cure jedna po jedna» pokušao je tata.
Pogledale smo njega, pa jedna drugu i prasnule u smijeh! Smijale smo se cijelim putem do kuće i pokušavale jedna drugoj što više toga ispričati tako da je bilo jezivo onom tko nas je slušao, ali mi smo se razumjele, itekako.
Čim smo došli do kuće Kim je oduševljeno gledala dvorište, pa kuću i sa nevjerojatnim sjajem u očima napokon rekla:
«Ej Mellic imate najljepšu kuću koju sam ja ikad vidjela, gle ti taj travnjak, svo to cvijeće u cvatu, ljuljačke, tobogan, ma ne mogu vjerovati. Pretpostavljam da je unutra još ljepše…»
Nije ni dovršila rečenicu i već je trčala u zagrljaj mojoj mami i curama. Mama jako voli Kim, valjda isto koliko i ja, pa stalno je bila kod nas tijekom našeg djetinjstva.
«Ljepotice moja kako si mi narasla, ma prekrasna si…» tepala joj je mama grleći je.
«A ti Sharon kao da nikad nisi rodila, sve mlađa i mlađa».
Ah, ta Kim, točno zna što će mamu razveseliti pa joj i daje takve komplimente.
Cure su u početku malo čudno gledale ali su onda i one došle zagrliti Kim. Annie je se sjeća, a Michelle baš i ne, ipak je bila jako mala kad smo otišli. A sad već i hoda i priča. Ali teško je ne voljeti Kim, ona je zaista prekrasna osoba.
«Ajde, ajde, sad kad ste pozdravile Kimberly pustite me da joj pokažem kuću kad već gori od znatiželje i …» nisam stigla ni dovršiti rečenicu kad se od nekud pored mene stvorio Jack. Nisam ga očekivala tako da uopće nisam bila spremna. Zar nije na poslu inače u ovo doba?!
«Bok svima» veselo je pozdravio i onda se okrenuo prema Kim «a ti si sigurno Kimberly, gospođa Banks mi je rekla da danas stižeš…Ja sam Jack, susjed…» rekao je i pružio joj ruku.
«Drago mi je Jack, susjed» rekla je Kim pomno ga proučavajući, «vidim zgodniji si nego što sam dobila informaciju» dodala je zagonetno. Dovoljno da se ja zacrvenim ko paprika. Ubit ću te Kim, majke mi, ubit ću te pomislila sam i uputila joj pogled koji skoro pa ubija. Nisam se ni usudila pogledati ga.
«Mmm, hvala…ovaj, ako je to bio kompliment…» Jack je nešto mucao, ali sam samo napola slušala.
«Naravno da je bio kompliment. Vidjet ćemo se još mi Jack susjed, valjda ćeš nas jedan od ovih dana izvesti na sladoled» bubnula je Kim ko iz topa i ne trepnuvši.
Uhvatila sam je za ruku, jako, i povukla je prema ulazu usput govoreći
«Jack nema vremena za sladoled s nama, on ima sigurno dovoljno obaveza i bez nas».
«Dapače, bit će mi drago izaći s ovako zgodnim komadima» brzo je rekao Jack. Pogledala sam ga, gledao je ravno u mene i nisam znala što bih rekla pa sam se jednostavno predala
«Ok, onda.» i taman da ću odvući onu ludaču u kuću kad je ona preko mog ramena opet progovorila:
«Pa može onda sutra predvečer ako ti paše…»
«Super, doći ću po vas oko 8».

***

«Dobro jesi ti normalna, luda ženo! Već sam ti rekla da je zauzet i da NE SMIJEŠ ništa lupetati, jesam te lijepo upozorila neki dan kad smo pričale» derala sam se na nju kasnije u sobi.
Ona me uopće nije doživljavala, kao da me i ne čuje, već je pričala svoje:
«Prekrasan dom, tvoja soba je savršena, nevjerojatna, ja zbilja nemam riječi» i dalje je razgledavala sve po sobi.
«Vidjela sam ju na slici ali u živo je fantastična…» mljela je.
«Dobro slušaš li ti mene?!» pokušala sam opet.
«Nemam razloga da te slušam, totalno si glupa. Tip te guta pogledom, dao bi sve samo da te gleda a ti meni kažeš da sam luda. Ma daj Mellic ako je netko ovdje lud onda si to definitivno i jedino TI!» i te zadnje riječi je naglasila više nego što treba i zapiljila se ravno u mene onim svojim prkosnim pogledom. Okrenula se, otvorila vrata sobe i još jednom mi se obratila:
«A na ovaj način nećeš nikad ništa postići i da sam ja na njegovom mjestu ne bih te više ni pogledala, tako da znaš. Ponašaš se kao luda baba, i stvarno mi ideš na živce.» i izašla je iz sobe a mene ostavila ukopanu na mjestu.

četvrtak, 31.05.2007.

Božićne pripreme i štafete!

Nakon nekoliko mjeseci…

«Melany daj se požuri više, cure su postale nestrpljive, a nemam ni ja baš toliko vremena…»
«Da, tata, stižeeem!» vičem, navlačim džemper preko glave i strelovito se spuštam stepenicama.
«Bilo je i vrijeme! Ako se ne požurimo neće više biti ni jedne jedine jelke!» ljutit je tata.
Šaljem mu poljubac u znak isprike i izlazimo iz kuće. Ah, kako volim taj božićni ugođaj!
Nakon nekog vremena vraćamo se kući sa punim vrećicama i ogromnom jelkom, pomalo umorni od božićne kupovine ali zadovoljni. Mama nam dolazi u susret i pomaže s vrećicama. Nakon što smo sve razmjestili i složili vrijeme je za okititi jelku. To su tako lijepi trenuci u kojima je cijela obitelj zajedno, smijemo se, raspravljamo, glupiramo, ali svi na neki način pomažu. Čak i Michelle dodaje ukrase i pravi se važna…
Sretna sam i dobro raspoložena i sve je tako čarobno, sve osim…
Da, na žalost još ludujem za Jackom, i još uvijek maštam o njemu, i moja ljubav je svakim danom sve jača i jača. Rijetko ga viđam, svako toliko u prolazu izmijenimo pozdrave, iako sam od onog kobnog dana puno opreznija, uvijek se nasmiješim kad ga vidim i izuzetno sam pristojna. Ponekad imam osjećaj da me gleda dulje nego što bi trebalo, ponekad da želi još nešto reći, ali valjda je i on oprezan jer nikad ne zna kako će luđakinja poput mene reagirati.
Znam da tata često priča s njim kada se sretnu ispred kuće, vidim ih kroz prozor moje sobe kako o nečemu raspravljaju, smiju se. I mama ga pozove kad treba pokositi travnjak, no ja tada nastojim biti u svojoj sobi ili idem kod Leone ili Rachel.
Leona je prohodala sa onim dečkom iz mog razreda, Anthonyem, zahvaljujući Rachel i meni, naravno, i stvarno su slatki zajedno. Tako da ponekad u našem malom društvu bude i jedan dečko, Anthony, i sluša naše gluposti. On mi je na neki način postao najbolji prijatelj, sve smo mu ispričale o Jacku i on misli da ćemo jednom Jack i ja biti zajedno. Ne znam otkud mu ta ideja, ali kaže da tako osjeća. Ja bih to voljela više od svega, ali…
Rachel nema nikoga posebno, njoj se uvijek sviđa puno njih pa koji prvi naleti… i to uglavnom traje vrlo kratko jer joj svaki dečko nakon mjesec dana dosadi. Naša Rachel je više za shopping i te stvari.
Samantha me i dalje živcira i u svakom trenutku mora dokazati da je ona glavna djevojka u školi, i to joj polazi za rukom jer joj se svi klanjaju i svi je se boje. Svi osim nas tri, Leone, Rachel i mene. Mi joj pokušavamo napakostiti na bilo koji način jer nas živcira to njeno prenemaganje.
I tako smo mi pripremili kuću za božićni ugođaj i sada se svi divimo učinjenom. Stvarno izgleda prekrasno, kao u filmovima. Tata ponosno trlja ruke, mama kima glavom, a cure ushićeno vrište. A ja, ja se smiješim…

p.s. post je kratak ali za sada toliko, nisam baš imala inspiracije...

A sada štafete:
Prvu mi je prenijela Maggie a to je 5 naj pjesama:
Ja baš i nemam 5 najboljih pjesama jer sve ovisi o tome kako se osjećam, nekad mi se više sviđa jedno, nekad drugo, ali evo nekoliko pjesama koje su mi trenutačno ok a to su:
SWAY - PUSSYCAT DOLLS
RUMORS - LINDSAY LOHAN
SMACK THAT - EMINEM
Sada baš i ne znam koje bih još navela jer već sutra mi se mogu svidjeti neke druge, hehe...

Drugu mi je štafetu također prenijela Maggie.
Pa krenimo:

1. SAVRŠEN DAN
Savršen dan za mene je ljeti kad rano odem na more i izležavam se do večeri, kupam se, sunčam, nešto čitam, kad su
samnom ljudi koje volim i onda nakon toga na večer izađemo negdje...Obožavam more!

2. ŠTO VAS NA LJUDIMA PRVO PRIVUČE?
Najprije kod nekoga zapazim oči, ne oblik, ne boju, već pogled, i po tome mogu procjeniti dal je netko ok ili nije.

3. KOJE STVARI VAS ŽIVCIRAJU ILI SMETAJU KOD LJUDI?
Živcira me ljudska zloba, oholost, prepotentnost, drskost, ulizivanje, živcira me kad netko povrijedi na bilo koji način nekoga slabijeg od sebe (bilo fizički, bilo psihički), ne volim kad se netko folira, uh, ima toga stvarno puno što ne volim - jednom rječju ne volim zle ljude!

4. DA MORATE BIRATI, BISTE LI ODABRALI ULOGU ČOVJEKA KOJI IMA NOVAC I KARIJERU, A NEMA VOLJENU OSOBU PORED SEBE, ILI ULOGU ČOVJEKA KOJI NE ŽIVI U OBILJU NOVCA, ALI PORED SEBE IMA VOLJENU OSOBU?
Definitivno i bez razmišljanja biram ulogu čovjeka koji ne živi u obilju novca ali ima pored sebe osobu koju voli i koja ga voli.
Novac je bitan ali je ljubav bitnija!

Eto, to je to od mene za danas!
Pozdrav i pusa svima!

utorak, 15.05.2007.

Love hurt

«Možda mu je sestra, ili prijateljica» tješila me Rachel po ne znam koji put drugo jutro u školi.
«Mmmm…» odsutno sam kimala.
Nisam se mogla usredotočiti. Nisam mogla razmišljati ni o čemu. Nije me bilo briga ni za što. Stalno mi se u mislima vraćala ta slika, njih dvoje tako savršeno sretni i veseli. Nisu nas uopće vidjeli, a prošli su tako blizu nas. Rachel i Leona su ostale zapanjene njegovom ljepotom, znala sam, govorila sam im da je božanstven. I bilo bi čudno da nema curu, a još čudnije da mu se sviđam ja. Trebam ga izbaciti iz misli, jednostavno ga trebam zaboraviti. Među nama nikada neće biti ništa, jednostavno ne može…
«Gospođice Banks, još uvijek čekam odgovor» trgnuo me iz misli glas profesorice Marple. Podigla sam glavu i pogledala u njen upitan pogled.
«Ovaj…oprostite, možete li mi ponoviti pitanje, mmm, ja…» molećivo sam pogledala profesoricu.
Ali javila se Rachel prije negoli je profesorica uspjela išta reći i odgovorila je na postavljeno pitanje. Spasila me je. Bože, što se to sa mnom događa, ja sam stvarno izvan svih zbivanja, ne mogu si dozvoliti još i to da popustim u školi, ma nije on toga vrijedan…nije nitko toga vrijedan. Moram vratiti stvari u svoje ruke, jednostavno moram…

******
Prošlo je nekoliko tjedana, pokušala sam se koncentrirati na sve oko sebe, na školu ponajprije i stvarno mi je nekako polazilo za rukom, opet sam bila aktivna na satovima i to se odrazilo na ocjene. U slobodno vrijeme bila sam s obitelji ali i sa Rachel i Leonom. Nas tri stvarale smo nekakav naš mali svijet i bilo nam je dobro zajedno. Često smo znale sate i sate provoditi u mojoj sobi i razgovarati, smijati se, glupirati… Leoni se sviđa jedan dečko iz našeg razreda, Anthony, i Rachel i ja smo naumile da ćemo otkriti ako se i ona njemu sviđa, iako se Leona tome opirala i nije željela da mu išta kažemo.
Jack je zabranjena tema, rekla sam im da o njemu više ne želim pričati jer znam da od toga nema ništa, i da me uopće ne zanima koja je to cura bila s njim.
Lagala sam, naravno, zanimalo me tko je ona i što imaju zajedno. I cure su znale da lažem, ali su poštivale moju želju i nisu pričale o njemu.
A moja ljubav je sve više rasla. Kad god sam bila sama maštala sam o tome kako smo zajedno, kako me voli i kako nam je lijepo, i često sam stajala skrivena iza prozora sobe u nadi da ću ga vidjeti. Ponekad bih ga vidjela kako nešto radi u dvorištu, i sad ne znam da li je to moja mašta, ali par mi se puta učinilo da gleda prema prozoru moje sobe.
I jedan petak, dok sam se vraćala iz škole naletjela sam na njega. Taman je trebao ući u svoju kuću i opazio me. Krenuo je prema meni razvukavši onaj svoj šarmerski osmjeh. S jedne strane mi je bio tako sladak a s druge strane nisam željela nikakav razgovor jer sam znala da će me to opet dotući, i opet će mi trebati vremena da se saberem. Što smo se više približavali jedno drugom srce mi je više tuklo a koljena su mi klecala, da sam se bojala da mi noge ne otkažu. Kad smo došli sasvim blizu jedno drugome pogledao me onim pogledom koji me obara s nogu i veselo me pozdravio: «Hej malena, kako si? Nisam te dugo vidio.»
Malena?! Ma što si on to umišlja, nisam ja nikakva malena. Poludjela sam.
«Bok, veliki! Žurim, vidimo se» oštro sam uzvratila i pogledala ga tako da mu se krv u žilama sledila. He, on će meni malena.
Učinilo mi se kao da je nešto htio reći ali ja sam tako brzo ušla u svoju kuću da nije stigao ni reagirati a mene već nije bilo. Naslonila sam se leđima na vrata i duboko udahnula. Eto, sad sam zatvorila svaka vrata, sad mi se sigurno više nikad neće obratiti. Baš pohvalno od mene. Suze su se borile da izađu na površinu, ali nisam si to smjela dozvoliti, pa ja sam njega otkantala, nema sad plakanja. I taman da ću krenuti u svoju sobu oglasilo se zvono na vratima.
U podsvijesti sam pomislila da bi to mogao biti on ali otvorila sam vrata. I bio je on.
Pomalo hladnim glasom, namrštena pogleda upitao je: «Čime sam zaslužio takav tretman? Jesam ti nešto loše učinio da me nisi mogla ni pozdraviti pristojno?»
Tko bi rekao, uvrijedio se. A ja još hladnijim glasom: «Ne, zašto? Mislim da sam te pozdravila ako ne griješim…»
«Da, da, jesi, ali kojim tonom! Netko bi pomislio da smo najgori neprijatelji, a ne prvi susjedi.»
«Joj Jack, reci zapravo što želiš od mene jer stvarno nemam volje raspravljati s tobom cijeli dan o svom ponašanju. Takva sam kakva sam, ne tražim od tebe ništa i stvarno ne znam što više hoćeš. Nema ti cure danas pa ti je dosadno, zato mene gnjaviš!»
izletjelo je iz mene i prije nego što sam uspjela razmisliti o čemu pričam. Oblilo me crvenilo, naravno, ali ovaj put opravdano jer sam se stvarno izblamirala.
Na trenutak smo se gledali i nitko nije rekao ni riječ. Morala sam nešto poduzeti.
«Oprosti…» pokunjeno sam rekla «Loš dan u školi, a ti si prvi naletio» slagala sam.
«Ma sve je u redu» odgovorio je on veselije, «prije sam ti prišao jer sam te htio zamoliti da daš ovu knjigu svom tati, pitao me da mu je posudim, a sada ih nije bilo kući, pa…» i pružio mi je knjigu.
O zemljo otvori se! Ja nisam normalna, ja stvarno nisam normalna i ne znam što drugo reći.
«Ok, hvala, dat ću mu knjigu…» tiho sam rekla i uzela knjigu.
«Ok, vidimo se onda…Bok!» čula sam kako govori dok je izlazio iz kuće. Zurila sam u knjigu i sto puta pročitala naslov Drvene konstrukcije.
Ne znam kako sam stigla do svoje sobe ni kako sam uspjela nazvati Leonu i Rachel, ali znam da su pola sata kasnije sjedile su u mojoj sobi i nakon što sam im ispričala sve što se dogodilo pustile su me da se dobro isplačem i tada je Leona progovorila:
«Ok, pogriješila si…» rekla je «on je donio knjigu a ti si pomislila da je tu zbog tebe. Ali nije to smak svijeta, pa zaboravit će on taj tvoj ispad, sigurna sam u to…Zašto bi se uopće ljutio, ispričala si se…»
«Pa da» dodala je Rachel «bit će sve ok…» i zagrlila me. Ali cure su bile nekako čudne, poznajemo se već dovoljno dugo i skužila sam da nešto nije u redu.
«Rachel, Leona, što se dešava? Zašto ste tako čudne?» kroz suze sam ih upitala. Rachel je sagnula glavu a Leona je pokušala reći nešto što valjda ni ona sama nije razumjela. I dalje sam ih gledala i odlučila sam stisnuti Rachel, ona će mi prije reći. «No dobro, čekam, reci mi što nije u redu, mislim da bi bilo fer da i ja znam, pogotovo ako se tiče mene.»
Rachel je pogledala Leonu i počela: «Znaš, saznale smo koja je ono cura bila sa Jackom…» pogledala me i na trenutak zastala. «Nastavi…» rekla sam.
«Nismo ti htjele ništa reći jer si zabranila da se on spominje i nismo htjele…» opet je zastala.
«Nastavi, za Boga miloga, reci više!» rekla sam malo glasnije.
«Imala si pravo, ona cura zove se Margaret Annabell Revenge Riddle, ima 23 godine i ona i Jack su zajedno već 2 godine.» rekla je Leona.
Na trenutak je sve stalo, u ušima mi je odzvanjalo njezino ime i njezin osmjeh. Sjela sam na krevet i pogledala si ruke. Tresle su se. Srce mi se paralo, želudac grčio i kao da me je neki nož probadao. Leona me zagrlila i pokušala utješiti: «Žao mi je Mel, nemaš pojma kako mi je žao…». Tek tada sam shvatila da plačem. Osjećala sam se tako jadno, mizerno i ružno. Kako je moguće da netko napravi takav kaos u mom životu. Zašto, pitala sam se. Jedva da se mogu sjetiti vremena kad sam tek stigla u ovaj grad i kad sam bila bezbrižna. Sve dok on nije ušao u moje srce. Pogledala sam cure. Sjedile su do mene i tako su bile tužne zbog mene. Nisam si to više smjela dozvoliti, ima toliko lijepih stvari u životu, a Jack…pa valjda će i ta zaljubljenost prestati. Obrisala sam suze i rekla im: «Ne želim se više ovako osjećati, želim ga zaboraviti, pomozite mi…» i one su se nasmiješile i rekle gotovo u isti glas: «Tome služe prijateljice».

subota, 12.05.2007.

Ah ta nedjelja...

Nedjelja ujutro… budi me cvrkut ptica i poneka zraka sunca koja kroz prozor ulazi u sobu.
Trljam oči, lijeno se protežem i gledam na sat. 11 sati. Baš sam se naspavala, napokon. Ustajem iz kreveta i još pospana silazim u kuhinju. Nema nikoga. Samo ceduljica na stolu.
Čitam je. «Dušo, otišli smo u grad, nismo te htjeli buditi… Pusa!»
Pripremam doručak i odsutno gledam kroz kuhinjski prozor kad… srce mi počinje ubrzano kucati… ugledam Jacka kako nešto radi ispred svoje kuće. Nesvjesno se mičem s prozora da me ne opazi… prekasno, vidio me. Maše mi… ja se pravim da ga nisam vidjela i uzimam svoju zdjelicu i sjedam za kuhinjski stol…glupača! Stvarno se ponašam kao da sam s druge planete, kao da nisam mogla mahnuti dečku, što li će sada misliti o meni, joooj!
Al što je učinjeno, učinjeno je, sada se ne mogu vratiti i mahnuti mu. No dobro, možda bude mislio da ga nisam vidjela.
Nakon nekih pola sata kad sam se ja već obukla i oprala suđe od doručka ulazi u kuću vesela ekipa – moja obitelj. Smiju se, veselo pričaju o događajima u gradu. Pomažem im s vrećicama i slušam o tome kakav je kaos napravila Annie u marketu. U nadi da će ona pomoći mami s kupovinom srušila je cijeli asortiman s jedne police. Mama i tata su sve morali vratiti na mjesto i ispričavati se ljutitoj prodavačici. Ali takva je Annie, ne radi ona to namjerno, samo želi pomoći.
«Mel, hoćeš li nam pomoći da sagradimo kućicu u dvorištu?» pita tata.
«Može!» odgovaram veselo i u tom se trenutku sjetim da je Jack vani, a ne želim da me vidi nakon onog malo prije. Međutim kasno sam se sjetila, već me Annie izgurala iz kuhinje u dvorište. Ni manje ni više – ispred njega!
«Bok cure, dobar dan gospodine Banks»
«Bok Jack. Što radiš?» pita tata.
«Pa evo, ponudio sam se da ću napraviti kućicu za ptice, a moji su roditelji to zapamtili i odmah me danas angažirali za to.»
«Baš lijepo od tebe što im pomažeš. Vidim da si uskoro gotov, hoćeš li se nama pridružiti, mi ćemo napraviti kućicu da se cure mogu igrati» kaže tata veselo i pokazuje na daske koje ima u ruci.
«Tata, molim te, ostavi dečka na miru, sigurna sam da ima pametnijeg posla» progovaram ja.
«Ne, naprotiv, bit će mi drago da vam pomognem» odgovara Jack i gleda ravno u mene.
A ja se opet sva zacrvenim. Dosta mi je više toga. Moram se naučiti kontrolirati u takvim situacijama.
«Kako hoćeš» odgovaram i gledam ravno u njega. Pa neće me jedan dečko baš svaki put natjerati da se zacrvenim.
I tako smo mi svi zajedno (zapravo tata i Jack uglavnom, mi smo im bile smetala) napravili prekrasnu kućicu od drveta na jednom kraju travnjaka, u kojoj će se cure moći igrati. Jack stvarno ima smisla za to. Nisam puno pričala s njim dok su radili, više su on i tata pričali o sportu, poslu i ostalom, ali ono malo što sam ja rekla nije završilo crvenim obrazima i bila sam ponosna sama na sebe, naučila sam se kontrolirati, iako mi je srce svaki put kad bi mi se obratio kucalo sto na sat.

***********

«…i saznala sam da ima 19 godina, završio je srednju školu i sad radi u firmi kod svog oca, ne znam točno što…» završavam prepričavanje jutrošnjeg «druženja» s Jackom, a Rachel i Leona me gledaju s nestrpljenjem očekujući nastavak.
«Molim?????? I ti ništa nisi pitala? Ni jedno jedino pitanje tipa gdje izlaziš ili nešto slično?!» Leona komentira moju priču.
«Ne, nisam…» spuštam pogled i igram se s cvjetićem koji sam ubrala na travnjaku.
«Ti stvarno nisi pri sebi. Ovako ispada da te on uopće ne zanima i da ti je svejedno što radi, gdje izlazi, čime se bavi…»sad Leona već viče.
«Ne deri se» stišava ju Rachel «može nas čuti, ako nisi primijetila sjedimo na travnjaku koji se nekim čudom nalazi pored njegove kuće»
«Imaš pravo…» predaje se Leona, «ali ja stvarno ne mogu vjerovati da se ti tako ponašaš Mel. Moram ja tebe još dosta toga naučiti!»
i tada je uslijedio dug Leonin monolog o tome kako se trebam ponašati pred muškarcima, kako glumiti nedostižnu a ipak koketirati, i ne znam ni ja što li je ona sve nabrojala. Rachel i ja smo joj se smijale, zafrkavale ju i stalno nešto bockale ali ona se nije dala smesti. I prošlo je tako cijelo popodne koje smo mi provele na travnjaku, iz razloga da ga cure vide ako slučajno prođe, ali smo kasnije na to zaboravile.
I već predvečer, kad smo krenule kućama, ustajući s travnjaka i dalje se hihoćući sve tri smo ostale u šoku… Ugledale smo Jacka, a iza njega, smijući se, išla je jedna prekrasna djevojka duge kose…ušli su u njegovu kuću…

P.S. Žao mi je što dugo nisam pisala, ali stvarno nisam imala baš volje, od sada ću se potruditi da napišem post bar jednom tjedno. nadam se da ovaj nije previše dosadan, sljedeći će biti bolji. Pusa svima!

srijeda, 11.04.2007.

Subotnji shopping

Nakon nekih pola sata sjedenja na krevetu prisilila sam se da ustanem i otišla se istuširati. Obukla sam trenerku i spustila se do kuhinje. U kuhinji je mama nešto spremala.
«Jutro! Zašto mi nisi rekla da će danas onaj dečko kositi travnjak?» upitala sam ljutito.
«Jutro! Zašto sam to trebala reći?» odgovorila je mama.
«Pa upravo zato da ne ispadnem totalna budala, što sam i ispala!» rekla sam glasnije.
«Daj Mel, ne znam što dižeš dreku oko toga, pa i sama znaš u kakvom je stanju travnjak i da ga treba pokositi. Uostalom o čemu to pričaš? Zašto si ispala budala?»
«Zato što sam u pidžami izletjela van raščupana ko neka vještica i…»
«Što i?» upitala je mama zainteresirano.
«I ništa» okrenula sam se i uzela šalicu mlijeka. «Gdje su tata i cure?» promijenila sam temu.
«Izašli su u park. Ajde pojedi doručak pa da mi malo pomogneš» rekla je mama.
«Mhh…» samo sam kimnula.
Dok sam doručkovala i usput listala novine netko je pokucao na sporedni ulaz (onaj koji iz kuhinje vodi u dvorište). Podigla sam pogled dok je mama govorila «Uđi Jack»
Oblilo me rumenilo. Oh ne, opet! Jack je oprezno ušao u kuhinju, pogledao me, nasmiješio se i obratio se mami «Gospođo Banks, završio sam s travnjakom…»
«Super! Odlično si to obavio, Jack» rekla je mama i uzela u novčaniku novac da plati Jacku.
Ljubazno se zahvalio i tada se obratio meni: «Žao mi je što sam te probudio…» čekao je da čuje moje ime.
«Melany» rekla sam tiho.
«Melany…» ponovio je više za sebe i pogledao me onim svojim prekrasnim plavim očima.
«…Onda idem ja… vidimo se, Melany, doviđenja gospođo Banks i hvala još jednom» rekao je i opet se počešao po glavi.
«Bok…» jedva sam izustila.
«Vidimo se Jack» mahnula mu je mama.
Još sam neko vrijeme sjedila na stolici nakon što je izašao i samo buljila u mjesto na kojem je on stajao kao začarana, a želudac mi je bio zgrčen i kao da sam ostala bez zraka. I tko zna koliko bih ja još tako gledala u prazno da nisam osjetila mamin upitan pogled na sebi. Okrenula sam se i upitno pogledala ja nju (napad je najbolja obrana).
«Dobro što je s tobom danas Mel? Ponašaš se kao da nisi normalna. Ili se to moja cura zaljubila?!» nasmiješila se mama.
«Ma daj mama, molim te!!!» trgnula sam se kao da me osa ubola i opet se zarumenila. «Od čega počinjemo čišćenje?» brzo sam drugi put danas promijenila temu.
Mama me čudno pogledala, znala sam da je sve shvatila, ona je znala da ja znam, ali nije htjela forsirati pa je mirno rekla: «Kreni od svoje sobe.»

**********
Popodne je. Ispred kuće čekam Leonu da me pokupi sa svojim jaguarom i da odemo do shopping centra. Danas mi dan prolazi u nekom bunilu, kao da imam temperaturu i sve se oko mene nekako sporo dešava. Nisam puna poleta kao inače. Pomogla sam mami, ručala, igrala se s curama, ali u glavi mi se neprestano mota njegov lik, njegov osmjeh, pogled… i jednostavno nisam sva svoja.
Pred kuću stiže taj prekrasan auto, Leona mi maše i ja uskačem unutra na trenutak zaboravivši svog «princa» divim se autu, ali samo na trenutak…
Leona me je odmah skužila, namrštila je obrve i upitala: «Što nije u redu Mel?».
Tako je očito. Nisam ni pokušavala sakriti svoje osjećaje i Leoni sam u dahu ispričala cijeli jutrošnji susret do najsitnijih detalja. «… i onda je otišao, pogledavši me da sam se skoro rastopila» završila sam svoju priču. Leona je bila oduševljena: «Prekrasno, ne mogu vjerovati!!! Sad moramo otkriti sve o njemu, da vidimo možemo li vas spojiti…» veselo je komentirala.
«Daj ne pretjeruj! Sigurno misli da sam samo još jedna glupa balavica koja je ostala bez daha zbog njegove ljepote.»
«Vidjet ćemo, vidjet ćemo…» smijuljila se ona. «Znaš da sam dobar detektiv, otkrit ćemo uskoro tko je taj susjed Jack».
I bilo mi je lakše. Naravno, čim nekom ispričaš kako se osjećaš odmah je lakše. Tome služe prijateljice, a Leona mi je u ovo kratko vrijeme stvarno jako prirasla srcu.
Popodne smo provele lunjajući od dućana do dućana, Leona je nakupovala puno robe, a i ja sam našla par krpica za sebe i prekrasne polučizmice za jesenje dane.
Vukući za sobom silne vrećice, došle smo do slastičarne i naručile sladoled (potrebna dnevna doza slatkiša). Sjele smo za obližnji stol i raspričale se kad li je pored nas prošla Rachel noseći u ruci nekoliko vrećica.
«Hej Rachel» viknula sam.
Okrenula se i tada nas je spazila. Prišla nam je i razvukla iskreni osmjeh. «Bok cure! I vi u shoppingu, vidim» pokazala je na vrećice pobacane oko nas. Rachel je očito bila dobro raspoložena kad nas je tako lijepo pozdravila i prišla nam.
«Da, da» rekla sam «hoćeš sjesti s nama?» upitala sam ju.
Malo je razmišljala i na kraju rekla: «Može!» i pridružila nam se.
Provele smo u slastičarni sigurno dva sata, smijale se, pričale i glupirale se kao da smo tri najbolje prijateljice. Opet mi se vratio moj optimizam i bila sam presretna što je i Rachel u našoj ekipi sada. Ispričala sam i njoj sve o Jacku, ona je bila oduševljena isto kao i Leona i smišljale su plan kako saznati sve o njemu i kako nas spojiti. Meni je sve to skupa bilo smiješno jer Jack sigurno ima curu a mene vjerojatno ne bi ni prepoznao da me opet vidi.
Pričale smo o svemu ali ne i o problemu koji Rachel ima sa Samanthom. Mi nismo pitale, ona o tome nije pričala. Čak je jednom i spomenula brata ali nije njegovu vezu sa Samanthom. Nema veze, tek se trebamo zbližiti, kad postanemo prave prijateljice ja vjerujem da će nam ona sve ispričati. Otišle smo kući pred večer i dogovorile se da cure sutra dođu kod mene i da pokušamo nešto otkriti o Jacku.
Tu istu večer dugo sam sjedila na balkonu svoje sobe s pogledom prikovanim na susjedovu kuću u nadi da ću možda vidjeti svoga princa. Nisam ga vidjela.

P.S. EVO VAM KVIZ DA VIDIM KOLIKO ZNATE O ŽIVOTU MELANY BANKS...

Get Your Own Quiz!, More Quizzes

nedjelja, 25.03.2007.

Tog petka Leona i ja smo se kao i obično vraćale zajedno iz škole i bile smo pretjerano vesele jer je napokon petak i čeka nas dugo očekivani vikend i odmor.
«Mogle bi sutra do shopping centra, da malo obnovim garderobu. Doći ću ja po tebe sa svojim jaguarom, da se napokon provoziš u njemu. Što kažeš Mel?»
«Super, mogla bi i ja kupiti koju krpicu za jesen, uskoro će početi kiše a ja nemam poštene cipele. Ali popodne jer ujutro moram pomoći mami, subotnja generalka i to…»
« Može. Ja nemam te generalke, meni cijelu kuću posprema pomoćnica, na sreću, ali svoju sobu moram sama.»
I dok smo mi tako čavrljale i planirale vikend, ispred mene se odnekud stvorila, ni manje ni više, nego Samantha. Gledala me onim svojim zlobnim pogledom i rekla mi:
« Večeras da si se ponašala kao da smo dobre prijateljice, jel ti jasno? Inače ću svima u školi ispričati kako ti je stari mizerni rob koji radi za mog tatu.»
Upitno sam ju pogledala «Ne razumijem o čemu pričaš…»
«Večeras ste pozvani na večeru kod mojih roditelja, ti i tvoja bijedna obitelj, jer tvoj stari radi ZA mog» (to za je pretjerano naglasila)
Mirno sam joj odgovorila « Nemam namjeru izigravati tvoju prijateljicu, jer mi to nismo i nikada nećemo ni biti, a mene uopće nije sram da moj tata za nekog radi, pa makar to bio i tvoj tata. A ako već moram doći na tu vašu večeru ne mislim se odvajati od svojih roditelja i sestri. A sad se molim te, makni da prođemo». Nisam ni čekala njen odgovor, ostala je sa neizgovorenom rečenicom u zraku, ljutita pogleda, a Leona i ja smo samo prošle pokraj nje i ne pogledavši ju.
«Glupačo jedna, vidjet ćeš ti s kim se kačiš…» vikala je za mnom.
Nisam se ni okrenula.
Leona se smijala cijelim putem do doma «Ne mogu zaboraviti tu njenu zapanjenu facu kad si ju tako otkantala. Ona misli da je sramotno to što tvoj tata radi za njenog, možeš si uopće zamisliti koliko je ta cura plitka…»
«Nisam ni znala da radi za njega, ustvari» rekla sam, «znam da večeras idemo na tu večeru kod njegovog šefa, ali nisam znala da je to Samanthin tata…»
dogovorile smo se da ćemo se ujutro čuti za detalje o našem izlasku i pozdravile se.

*********
U osam sati trebali smo biti kod tatinog šefa. Mama je htjela da odemo svi zajedno kao prava obitelj. Tata je jako držao do te večere i htio je da se svidimo njegovom šefu.
I tako smo točno u osam sati bili ispred vrata ogromne vile (vjerujte takvo nešto vidi se samo u filmovima) i čekali da nam «butler» otvori vrata. Trudila sam se izgledati opušteno i veselo, ali u sebi sam kiptjela jer stvarno onu Samanthu ne mogu ni gledati, a sada ću ipak morati pokazati pristojnost i vjerojatno popričati s njom.
«Butler» nas je poveo kroz vilu do salona gdje ćemo jesti i tamo su nas dočekali tatin šef, njegova žena i njihova «kćerkica» Samantha.
Tatin šef se srdačno rukovao sa nama svima, potapšao Michelle po glavi i tako se iskreno nasmijao da nisam mogla vjerovati da je to Samanthin tata. Sad razumijem tatu, taj čovjek je stvarno dobar, ne glumi, ne izigrava nekog velikog šefa, «pliva u novcu» a dobar je i jednostavan. Nije mi bilo jasno u čemu je kvaka, zapravo na koga je Samantha… dok nisam upoznala gospođu Ritchie. Grozna žena… malo za reći grozna. Jedva što je i pružila ruku da se rukuje s nama, kao da je očekivala da ćemo joj se svi pokloniti, nešto strašno… gledala nas je kao da smo mizerni sluge ali bila je jako kulturna i razgovarala je potpuno drugačije nego što je izgledala. Sigurna sam da joj je to gospodin Ritchie rekao kako se treba ponašati. U njoj sam vidjela Samanthu za toliko godina, potpuno iste, slika i prilika…
No dobro. Samantha je također bila iznimno ljubazna i pristojna i mogu reći da nije uopće bilo loše na toj večeri. Hrana je bila vrhunska, bili smo cijelo vrijeme veseli i nasmijani jer je gospodin Ritchie pravi veseljak, a ja na svu sreću sa Samanthom nisam morala ništa ni pričati jer sam se čvrsto uhvatila Michelle i pazila da ona bude pristojna.
Tata je bio oduševljen kako smo se svi lijepo ponašali.
*********
Subota ujutro. Napokon dan kada mogu malo duže spavati. I spavam. Odjednom čujem neki zvuk… jak, prodoran i dosadan. Ne prestaje. Otvaram oči i još u polusnu pomišljam da sam to možda sanjala. Ali zvuk ne prestaje. Zvuči kao neka kosilica. Rukom tražim sat na ormariću i jednim okom gledam. 8 sati. Neeeeeee… ma dobro tko me to sad budi.
«Mamaaaaa» vičem. Ništa. «Mamaaaaa» Opet ništa. Sad sam već ljuta. Svi u mojoj obitelji dobro znaju da subotom i nedjeljom spavam duže i nikad me ne bude. Ustajem ljutito iz kreveta, raščupane kose, u pidžami na Mickey mousa i izlazim na balkon svoje sobe da vidim što se dešava tako rano ujutro. Čujem sve bliže taj zvuk ali ne vidim nikoga.
«Mamaaaaa» ovaj put najglasnije što mogu viknem. Prestaje taj prodorni zvuk kosilice i ispred mog balkona na travnjaku pokošenom na pola pojavljuje se jedan dečko…
Na trenutak imam osjećaj da mi srce prestaje raditi… dečko izgleda savršeno, preplanuo, prekrasnih mišića (budući da je bez majice), takoo lijepog lica, prekrasnih plavih očiju, da sam samo stajala na balkonu i nisam se mogla ni pomaknuti, ni progovoriti, a oblilo me takvo rumenilo da sam mislila da će mi krv izletjeti kroz lice.
«Bok» viknuo je prema meni. «Probudio sam te?»
Ja sam šutjela. «Oprosti» počešao se po glavi. «Ja sam Jack, susjed» pokazao je na kuću pored naše. Ja sam i dalje šutjela.
«Tvoji su me roditelji zamolili da vam pokosim travnjak»
«Hej, je sve u redu s tobom? Razumiješ me što pričam?» upitao je.
A meni se tada vratio dar govora. «Da, razumijem» tiho sam rekla i okrenula se natrag u sobu.
Tek kad sam ušla u sobu i vidjela na ogledalu kako izgledam poželjela sam propasti u zemlju. A kako sam se tek ponašala. Kao da sam iz neke druge zemlje na kraju svijeta i ne razumijem što mi dečko govori. Groznooooo! Ali ta ljepota mi je oduzela dah. Nisam očekivala da će mi takvo prekrasno stvorenje stajati ispod balkona i još polugol. Kao neki Apolon. Bacila sam se na krevet. Čula sam dole neke glasove, to je sigurno mama razgovarala sa Jackom i onda se opet upalila kosilica. Ovaj put mi nije smetala. Nisam uopće obraćala pažnju na nju. U glavi mi je bio njegov lik. I razmišljala sam kako se sada pojaviti dole. Ispala sam totalna budala. Ali stvarno nisam očekivala tako nešto… ja sam se beznadno zaljubila!

nedjelja, 11.03.2007.

Prvi tjedan...

Dok sam kasnije tog dana sa Leonom šetala prema kući ispričala sam joj sve o svom susretu sa tim curama i o tome kako su maltretirale jadnu Rachel.
Leona mi je objasnila tko su one jer idu s njom u razred.
«Samantha je glavna navijačica, razmažena bogatašica, starci su joj neke face pa joj nitko ne smije ništa. Profesori ju obožavaju jer njen stari stalno doprinosi s nekim prilozima školi i svi joj se ulizuju. A one, kako ti kažeš barbike, su njene vjerne sluškinje, Zoe je također jako bogata, navijačica i ona, naravno, a Linda je na neki način fascinirana Samanthom i stalno trči za njom a ova ju iskorištava. Linda nije izuzetno inteligentna. Tako su bar meni ispričale cure u razredu…»
«Ne znam samo kako im se Rachel našla na putu…» rekla sam.
«Da, zapravo čudno, ali istražit ću ja to po školi…» odgovorila je Leona.
Stigle smo pred Leoninu kuću, mislim prekrasnu vilu, pozdravile se i ja sam krenula dalje prema svojoj kući. Došla sam do dvorišta i vidjela mamu kako okopava cvijeće u travnjaku a uz nju su se u travi igrale Michelle i Annie. Bile su baš slatke, zaigrane, vesele… Annie je uvijek glumila mamu Michelle i to im je bila omiljena igra. Zapravo Annie je to bila omiljena igra, Michelle je svakako premala da bi shvatila išta, ali stalno se smješkala… Ta mala je fascinantna, rijetko plače, uglavnom je nasmiješena i sretna. Zatrčala sam se do njih, bacila torbu na pod i zagrlila ih obje valjajući se po travi skupa s njima.
«Seka, seka je došla, jupiii, sad ćeš se i ti igrati s nama!!!» vrištala je Annie grleći me.
«Mej, mej, opa» pričala je Michelle na svoj način.
«Polako cure, udavit ćete me…čekaj Annie, daj da dođem sebi…» izmigoljila sam se iz njihovog zagrljaja i sjela na travu.
«I zlato, kako je bilo u školi?» upitala je mama okrenuvši se prema nama.
«Super» rekla sam, «upoznala sam par cura». Nisam joj htjela ništa reći o svim događajima u školi, da ne opterećujem mamu bez veze.
«Znala sam ja da ćeš se ti snaći» veselo je dodala «ti si zlatno dijete koje se uvijek lako sprijatelji.»
I mama je nastavila što je radila a ja sam se igrala s curama neko vrijeme. Kasnije smo sve zajedno ušle u kuću a ja sam okupala cure dok je mama pravila večeru. Taman kad je sve bilo gotovo stigao je tata i svi smo zajedno sjeli za stol da večeramo.
«I Mel, je li bilo uspješno u školi?» upitao je tata.
«Je, zadovoljna sam, jako mi se sviđa škola, puno je više učenika nego što sam navikla i nekako je sve drugačije…»
«Baš mi je drago da ti se sviđa, bio sam malo zabrinut kako ćeš ti to prihvatiti, ali sad mi je stvarno lakše.»
I navalili smo na večeru veselo raspoloženi. Mama je odlična kuharica i sve što napravi je za prste polizati. Tu večer jeli smo zapečene lazanje s mesom u rerni i salatu, a za desert finu pitu od jabuke. Smijali smo se Michelle jer je kao uvijek odlučno odbijala hranu dok ja nisam uzela žlicu i nahranila ju. Kasnije sam mami pomogla raspremiti stol i oprati suđe a tata je cure smjestio u krevet i ispričao im omiljene priče za laku noć. Stvarno smo složna obitelj, volimo biti zajedno i puno razgovaramo i smijemo se.
Te večeri kad sam legla (nakon što sam napisala dugačak mail Kim opisujući joj cijeli svoj dan do najmanjih detalja) sjetila sam se Rachel. Što li je skrivila onim curama da ju tako ucjenjuju, zašto je tako tužna? S tim mislima sam zaspala…

******

Cijeli tjedan u školi prošao je u upoznavanju s profesorima, predmetima i ostalim učenicima i petak je došao jako brzo. Sprijateljila sam sa sa Leonom i mogu reći da mi je ona postala prava prijateljica, ispričale smo jedna drugoj sve iz prošlosti, ja sam joj ispričala sve o Kim, o našem prijateljstvu, o mom rodnom gradiću, o dečkima, prvom poljupcu, ona meni o svim gradovima u kojima je bila, o ljudima koje je upoznala, o njenim prijateljima, dečkima, ma baš o svemu.
Sa Rachel komunikacija nije bila tako uspješna, ona se drži dosta hladno, udaljeno, prkosno, ali smo ipak i dalje ostale sjediti zajedno. Pokušala sam ju pitati nešto o njoj ali ona jako malo priča, saznala sam da ima brata blizanca Dennya i stvarno je strašno zgodan pa nije ni čudno što su sve cure u školi lude za njim. On nije u našem razredu. Ima još jednog starijeg brata kojeg nisam upoznala jer je on na nekom fakultetu, koliko sam shvatila. Samanthu nije ni jednom spomenula i stvarno sam se iznenadila kad mi je Leona rekla da je Samantha Dennyeva cura već neko vrijeme i da često spava u njihovoj prekrasnoj vili…

ponedjeljak, 05.03.2007.

Samantha i njene "prijateljice"

Pred očima mi se ukazala slika koju nikad neću zaboraviti. Tri cure, od kojih jedna svjetlo smeđe kose i nebesko plavih očiju, za koju sam kasnije saznala da se zove Samantha Ritchie, jedna tamno smeđe kose, Lindsay Surrey - Linda i jedna plavuša, Zoe Star Campus svađale su se i navlačile ni manje ni više nego sa Rachel Robins. Nisu me primjetile, imale su važnijeg posla. Čula sam samo djelove njihovog razgovora
"...platit ćeš mi..." "...svi će znati tko si ti..." "...nećeš imati ni prijatelja više..."
Ne bi mene sve to toliko ni zabrinulo da nisam vidjela izbezumljeno lice Rachel Robins. Plakala je. Da, Rachel Robins, ona ista cura koja se jutros onako ružno ponašala prema meni je plakala. Ostala sam šokirana. Nisam mogla pomaknuti pogled s njenog lica.
Ona me prva primjetila. Pogledala me i za čas obrisala suze. Ništa nije rekla.
Tada se okrenula ona "glavna" cura, Samantha, ona koja joj je prijetila, naslonila se rukama na bokove i upitala me:
"Trebaš nešto?"
"Da" rekla sam hrabro, "ne znam šta ti je Rachel napravila ali ostavi ju na miru..."
Ošinula me pogledom i napravila grimasu kao da nije sigurna što je zapravo čula i odgovorila mi:
"Nisam znala da ova glupača ima advokata" i pokazala je na Rachel.
"Nisam ja nikakav advokat, a sad te lijepo molim da ostaviš Rachel na miru" čula sam samu sebe kako govorim odlučnim glasom.
Oči su joj se zlobno suzile:
"Ma šta si ti umišljaš tko si ti?!" rekla je malo preglasno i krenula prema meni.
"Daj Samantha ostavi te kokoške, zvonilo je, moramo na sat. Kasnije ćemo se njima pozabaviti" uletila je između nas jedna od one dvije barbike, ona plava, Zoe. Samantha se naglo okrenula prema Rachel i rekla joj:
"Ti i ja još nismo gotove...upozorila sam te, a ti kako hoćeš..." okrenula se još jednom prema meni i odmjerila me od glave do pete.
"Idemo cure" sad je već govorila barbikama i uskoro su sve tri nestale iza ugla hodnika.
Rachel je stajala na sred hodnika, crvena u licu, spuštena pogleda i tiho mi rekla:
"Hvala ti, ali nisi se trebala mješati, to nije tvoj problem, to je između mene i Samanthe." i već kad je htjela krenuti uhvatila sam ju za ruku.
"Stani! Ne znam šta su ti napravile, ni čega se bojiš, ali vidim da nisi zla kao što se želiš prikazati, samo imaš problema. Mogu ti pomoći, ako želiš, ako trebaš s nekim popričati ja..."
"Ne, u redu sam" odmah me prekinula te je krenula u razred.
U redu, mislila sam, za sad ću ju pustiti. Nešto nije u redu, one barbike ju nekako ucjenjuju, ne znam kako, ali reći će mi ona sama kada bude spremna. Za sad joj se želim približiti, neprimjetno, jer je jako osjetljiva. Moram joj dati do znanja da samnom može razgovarati, a da joj ne budem dosadna. Krivo sam ju procjenila, nije ona tako loša...
Ušla sam u razred i taman sam krenula na slobodno mjesto u zadnjoj klupi kad sam začula tihi glas:
"Možeš tu sjesti ako želiš". Bila je to Rachel.
Yes, klicala sam u sebi, ali sam samo rekla "Ok" i sjela pored nje.
Ostatak dana nisam ju ništa pitala, niti je ona išta pitala mene.

<	srpanj, 2007
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30	31

Srpanj 2007 (2)
Lipanj 2007 (1)
Svibanj 2007 (3)
Travanj 2007 (1)
Ožujak 2007 (5)
Veljača 2007 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv